Ovaj je botanički zapis objavila doc. dr. sc. Ljerka Regula, član Počasnog odbora Hrvatskog društva kamelije i dugogodišnja direktorica Botaničkog vrta Prirodoslovno- matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (Članak je objavljen u prilogu Vrt Večernjeg lista 4.3.2004.)
     U strukovnoj se literaturi rod kamelija uvijek piše Camellia premda izvorno prezime osobe po kojoj je dobila ime jest Kamel.
     Georg Joseph Kamel bio je moravski ljekarnik i botaničar. Rodio se 21. Travnja 1661. U Brünnu, a umro 2. Svibnja 1706. u Manili, na filipinskom otoku Luzonu. U Brünnu je završio gimnaziju, a potom u jednoj ljekarni učio farmaciju. Kad mu je bila 21 godina, pristupio je isusovačkom novicijatu u Brünnu te položio vječni zavjet kao brat laik. Povremeno je radio kao pomoćnik u ljekarni. Pet godina poslije odlučio se za misionarski poziv i otišao je na Filipine. Tu je jako zakupljen botanikom. Skupljao je, proučavao i opisivao samoniklo bilje posebice ljekovito, no na žalost ono ga poslije ipak nije moglo spasiti od zle kobi. U toplu i vlažnu podneblju Filipina obolio je od crijevne zaraze i umro u 45. godini.
     Kamel je bez dvojbe bi botanički velikan. Njemu u počast C. Linné nazvao je jedan biljni rod Camellia iako ga Kamel nikada nije opisao, a vjerojatno niti vodio. Njegovo prezime Kamel na latinskom se jeziku piše Camellius pa je zato biljka, koja je po njemu dobila ime, piše Camellia, a ne kamelia.
     Kamelije su (uz rododendrone) najljepši cvatući grmovi. Mogu biti i niža drveća do otprilike 15 m visoka. Listovi su im poredani izmjenično, vazdazeleni su, kožasti, sjajni eliptični ili dugoljasto jajoliki, većinom lagano pilasta ruba. Pripadaju porodici čajevki (Theaceae), a potječu iz istočne Azije.
     U literaturi se navodi da ih ima oko 80 samoniklih vrsta prirodno rasprostranjenih u Koreji, Japanu, Kini i drugdje. Potkraj 20. stoljeća otkriveno je u Vijetnamu nekoliko vrsta žutih cvjetova.
     U hortikulturi najveću važnost ima Calellia japonica L., ali ne tipična tj. čista vrsta nego njeni mnogobrojni kultivari. Oni se razlikuju uglavnom po boji, veličini i punoći cvijeta. Osnovne su boje crvena, ružičasta i bijela, a promjer dosiže i do 12 cm. Cvjetovi su raskošne ljepote, ali bez mirisa. Cvate od siječnja do travnja.
     Plodovi su kamelije okruglasti ili kruškoliki, sjemenke su tamnosmeđe, a dozrijevaju od rujna do listopada. No u hortikulturi sjeme nije tako bitno jer se kamelija razmnožava uglavnom vegetativno, i to reznicama stabljike cijepljenjem kultivara na čistu vrstu.
     U uzgoju kamelije nisu baš skromne. Zahtijevaju propusno tlo s dosta treseta. Ne podnose vapnenac pa ih trebate zalijevate kišnicom odnosno vodom bez kalcijeva karbonata. Vole vlažno ali ne mokro tlo traže puno svjetlosti ali ne izravno sunce, posebice ljeti. Korijenje ne podnosi toplinu pa ih valja saditi u sjenu ili polusjenu, npr. Sjevernu stranu kuće. Ako su posađene na sunčanoj strani, tlo treba malčirati.
     Kamelije dobro uspijevaju i u krajevima blagog podneblja u kojem zrak nije presuh. U nas je sigurno najpoznatiji, oko sto godina star,nasad kamelija u opatijskom parku. U ona vremena, otprilike polovicom 20. stoljeća, kada mogućnosti za putovanja u inozemstvu (gdje postoje mnogi parkovi s kamelijama) zapravo i nije bilo, Opatija je, najčešće u veljači u vrijeme najraskošnije cvatnje, često bila odredištem za jednodnevne izlete kako bi se moglo uživati i diviti tim prekrasnim cvjetovima.
      Kamelije se mogu održati i ondje gdje su zimske temperature i ispod ništice (npr. u Zagrebu). Tada moraju biti posađene na zaštićenu mjestu, a zimi pokrivene da lišće i pupovi ne bi stradali od mraza, naime, to se događa ako mraz „padne“ na biljke, a zatim dođu sunčeve zrake.
     Kamelije su prikladne i za uzgoj u posudama koje se stavljaju na balkone, terase ili im se nađe mjesto negdje u vrtu. Zimi se unose u zatvorene prostorije u kojima bi najpovoljnija temperatura bila između +6 i +12°C.
     Lijepi cvjetovi pridonose i njihovoj primjeni u cvjećarstvu. Usprkos zahtjevanosti u njezi, njihova ljepota zaokuplja mnoge uzgajivače i ljubitelje koji su se okupili u Međunarodno društvo kamelija ili pak u društva na razini država. Tako postoji Hrvatsko društvo kamelije u Zagrebu. U Japanu i Kini kamelije su u kulturi od davnine, dočim su u Evropi poznate od 18. stoljeća. Na europsko kopno prve su kamelije stigle1760. Bile su posađene u kraljevskom vrtu kraj Casote u Italiji, a imale su jednostavne cvjetove. Poslije su se proširile i u druge europske zemlje, a na kraju su stigle u i u Ameriku te južnu Ameriku.
     Najsnažnija su stabla danas najvjerojatnije u Japanu. Jedno od njih je Camellia japonica u parku Toyame te Camellia japonica ‘Sanmen Tsubaki’ kojoj je podnožje stabla podijeljeno u 12 debla.
     U Portugalu (Vila da Quires blizu Porta) postojalo je prekrasno stablo kamelije kojeg danas više nema. Pretpostavlja se da je bilo staro oko 300 godina, imalo je jednostavne crvene cvjetove i krošnju promjera 1 metar. Iako se može smatrati da je ta kamelija zapravo bila nacionalno blago Portugala, ona je iz nerazumljivih razloga propala.

Kategorija: Kultura kamelija, Ostalo